ZVONCICINA LJUBAVNA PRICA

Kad umrem želim tvoje ruke na
svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih
ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne
njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni
moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan
čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju
vjetar
da udišeš miris mora koje smo zajedno
voljeli,i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.                                                                                                                                    
  Kad ljubim zemlju i ptice i vjetar
I onog koji mi dušu u sjaj neznan budi,
Postajem djelić svemira
A slap mi zvjezdan protječe kroz grudi.
U tome vrutku dobrote istinske
Ja sam beskraj,
Ljubav je moja sat što pjeva s kule starinske,
Djetinjstvo cvijeća,nježnost nespokoja.
Ali u tren kad zaborav pokrije patnju,
Tišina sablasna prostruji svijetom
Gorko zamiriše posljednji put u srcu potok plav
Usne ljubavi žaoka su strasna.
Ostaje pehar suza i srebro kiše...

***
...čekaj me i ja ću sigurno doći.
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više...

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu...

...ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu.